IT Industrija

🔥 Najčitanije
🔥 Najčitanije
Blagi osvrt na to šta se dešava u game development industriji u Srbiji, ko je i kako gura napred i šta trenutna industrija može da uradi da bi se popravila. Piše Miroslav Gavrilov, programer šarenog iskustva koji na igrama radi otkako zna za sebe, a neke su i ugledale svetlost dana.
Vrh naše game development industrije pripada firmama koje su demonstrirale izvanredan rast i postavile kamen temeljac za sve koji su želeli da budu ozbiljnije shvaćeni. Samo primera radi, tu su Nordeus, Mad Head Games i Eipix Entertainment. Ovi timovi, sada već sa stotinama zaposlenih, dali su nam primer kako se može raditi i zaslužuju više pohvala nego što dobijaju.
MHG i Eipix specijalizovani su za HOPA (Hidden Object Puzzle Adventure) igre, a pod izdavačkim krilom Big Fish Games-a, dali su priliku mnogima da iskuse kako je raditi u game developmentu, pa još u Srbiji. Odvojeni od mnogih kompanija koje se bave outsourcingom igara za strane firme, što samo po sebi jeste ogroman doprinos srpskoj game development industriji, ove kompanije su odabrale da prave svoje naslove, što im je otvorilo neka, ali i zatvorilo, kao što ćemo videti, neka druga vrata.
Prvi na reprezentativnim listama, sa svetskom publikom iza sebe, pokazali su nam mnogo toga. Sa druge strane, mnogi ljudi u zanatu ih ne poštuju, i to većinom zbog činjenice da rade HOPA igre, koje su poznate po tome što interesuju obično publiku koja se, sem toga, ne bavi igranjem igara. Ovaj tekst biće pokušaj ulaženja dublje u tu tematiku: šta je vredno u game developmentu, zašto nije jednostavno praviti HOPA igre i, na kraju krajeva, na čemu ovakvim studijima ustvari možemo zamerati, a na čemu čestitati.
Za početak, treba da razjasnimo zašto zapravo sve HOPA igre liče: stvar je u veoma detaljnom istraživanju tržišta. Tržište HOPA igara je zatvoren mehur koji se sporo menja i proučen je detaljno, te se zna šta i kako treba raditi za najveću dobit. Štaviše, ova mera je često pritisnuta direktno u ugovore sa izdavačima, te izbora nema previše.
Zamislite se u cipelama ljudi koji prave HOPA igre: tek poneko od njih ima stvarnu želju da ostane u tome zauvek. Ono što oni žele je često sasvim drugačije i mnogi od njih jedva čekaju da do te tačke dođe. Opet, šta se mora, mora se i na tome treba čestitati svima koji ne samo da prave HOPA igre već se trude da njihove HOPA igre budu prepoznate kao dobre i inovativne od strane posvećenih igrača. Van toga, svima drugima sve one liče, kao jaje jajetu ili, analogije radi, kao Quake Unreal-u.
Zamislite svet u kom nemate potpuno slobodnu volju, a kreativna ste osoba. Ruke su vam vezane oko mnogih stvari, no nisu oko svih. Ne možete da promenite paletu i vaša igra mora da izgleda kao da se dešava negde 1920-ih u nekom začaranom Las Vegasu ili u epizodi Poaroa, no možete da dizajnirate posve zanimljivu mini-igru ili da iznenadite publiku ozbiljnom, u momentima strašnom pričom. Ventil za vašu kreativnost bi se pojavio pre ili kasnije i, za vas, to bi bio uspeh – i treba da bude! Zbog toga, pre nego što sledeći put kažete nešto loše o HOPA game developerima, razmislite da li biste, i šta, vi sami umeli uneti u ovu čorbu.
Ipak, ova specijalizacija za jedno jedino tržište donosi i mnoge nepogodnosti, kao što su navikavanje na veoma popustljivu publiku, nezainteresovanu za detalje (što je ironično, uzevši da im se omiljeni žanr zasniva na nalaženju istih).
Zbog toga, ponekad pobedi deadline i žurba i “neka, svakako niko nije primetio”, a onda se to ponovi dovoljno puta i naprave proizvode koji više nisu dorasli svojim prethodnicima.
Devojke i momci, vi koji ovo radite, naši ste profesionalci; vi ne smete imati ovakvih grešaka, ne u promotivnom materijalu. Ljudi uče od vas, vama se dive na marljivosti i hrabrosti. Privucite više ljudi sa višim kriterijumima. Ne ljutite se što komentarišemo i ne ignorišite manjinu koja daje negativne komentare: gledajte to kao na iskrene sugestije i pokušaj da vas učinimo još boljima, a čak nismo ni plaćeni za to što radimo. Učinite ljude koji nisu vaša publika jednom novom publikom, zanesenu vašim trudom i očiglednom pedantnošću.
Mnogo dobrih umetnika se trudi da dobije posao u ovim firmama, a jedino na stanje u zemlji mogu da se oslonim kao razlog za njihovo ignorisanje ovakvih grešaka – svima treba posao, pa ako treba ćutati oko loših stvari, ćutaću. Takvim slučajevima, ako ih ima: ne ćutite, siguran sam da nikome to ne ide u korist, a u poziciji ste da to promenite.
Ovakav rad, naravno, može da ukazuje na još nešto, kao što je, recimo, promena poslovne strategije, premeštaj fokusa na nešto drugo sem HOPA igara ili tome slično, no uzrok nije ni bitan koliko rezultat. Kad smo već kod toga…
Reč “profesionalac” kao da je lažni par samom sebi u našem jeziku, ako je to uopšte moguće. Profesionalac je neko ko se bavi svojom profesijom, originalno. Međutim, ponekad, a čini se, sve češće u game developmentu, amateri su oni koji se sa tolikom pažnjom, brigom i žarom bave svojim – neretko, drugim ili trećim – poslom ili hobijem, da zasluže da se zovu profesionalcima samo gledajući na nivo na kom se nalaze. Fenomen koji je danas poznat kao “indie”, što je još jedna reč koja se udaljila od svog originalnog značenja odavno.
Svi naši game developeri su amateri. Čak i oni školovani u školama koje nude smerove za game development su to samo imenom. Ako smo napredovali, napredovali smo svojim radom i bez zle volje, iako nije bilo lako. Neki od svih nas, koji su sada industrija, Eipix i Madhead Games, ušli su u tržište koje ih nije zanimalo pre toga, izdržali da rade nešto što ne vole, samo zato što žele da rade na igrama. Umesto da nađu drugu profesiju i game development rade kao hobi, oni su otišli putem kojim se ređe ide: odabrali su da budu u profesiji koju vole, ali da uđu u nju sa periferije.
Zato mislim da je zdravo podsećati sve na ono što je zapravo bitno: Srbija sada ima industriju video igara. Industriju koju možemo da veličamo, ako tako želimo. Industriju kojoj možemo da zamerimo i da to primi valjano. Imamo industriju koja razume ono što joj govorimo jer zna kroz šta prolaze amateri koji žele da postanu profesionalci. Imamo industriju kojoj mi, kao publika, ne smemo dozvoliti da se vrati u nešto što bismo, dok rastemo, mogli nazvati amaterskim. Industriju koja nam, dok rastemo kao developeri, može u tome pomoći, ako joj dozvolimo, bez trzanja jer prave HOPA igre.
Da bismo bili profesionalci, potrebno je da odrastemo na bar jedan način, a to nije zaboravljanje onoga što želimo da napravimo. Potrebno je da postanemo svoji lektori i slobodna kritika drugih, kao i ljudi koji tu kritiku od drugih mogu da prime i prime k srcu.
Svi rastemo kao developeri samo ako industriji pomognemo da radi šta mora bez da mora da se objašnjava nama i da se zatvara u svoj mehur. Što pre pođemo ovim putem, to će pre industrija prestati da se bavi samo HOPA igrama: i zato što će imati najbolje HOPA igre i dovoljno para da prestane da se time bavi, i zato što će možda baš vaša smela game development firmica, a gurana današnjom industrijom, uskoro biti deo nje.
Objavio/la članak.
četvrtak, 18. Jun, 2015.