Gergej Oros, bivši inženjer u Uberu i autor biltena The Pragmatic Engineer, koji čita više od pola miliona ljudi, objavio je krajem juna zapažanje koje je privuklo 168 hiljada pregleda i stotinu komentara.

Na osnovu više od 50 anegdota sa tržišta rada, kako navodi, identifikovao je obrazac koji on naziva catch-22 — američki izraz za bezizlaznu situaciju u kojoj uslov rešenja sam sebe poništava.

Koga traže — a ne nalaze

Kompanije ne mogu da nađu određene profile — pre svega product orijentisane inženjere i ljude za devtools infrastrukturu, odnosno one koji grade alate i sisteme za druge inženjere.

Ranije smo pisali o tome šta razlikuje programere koji se aktivno traže — Orosovo zapažanje ide u istom pravcu. Broj prijava koje kompanije dobijaju je toliko velik i pun šuma da su mnoge odustale od pregledanja.

Inženjeri sa upravo tim profilom se prijavljuju klasičnim putem, ali retko prolaze kroz buku. Tako kompanija ostaje bez kandidata, a kandidat bez odgovora.

Oros dodaje da postoji izuzetak: AI inženjeri sa nekoliko godina iskustva. Za njih je tržište, kako kaže, bolje nego ikad — bar u gradovima sa velikom koncentracijom tehnoloških kompanija.

Za većinu ostalih profila, situacija je, njegovim rečima, čudna.

Forward Deployed Engineer — rola koja se lovi

Posebno su traženi i FDE profili — Forward Deployed Engineer, rola koju su popularizovale kompanije poput Palantira. To su inženjeri koji rade direktno sa klijentima: razumeju problem, grade rešenje i sami ga puštaju u produkciju.

Za ovu poziciju AI kompanije aktivno zapošljavaju, uključujući OpenAI. Oros kaže da se ljudi sa ovim iskustvom love i da ih se, po onome što čuje, mnogo zapošljava.

Komentari pod originalnom objavom potvrđuju istu sliku.

Jedan korisnik je sažeo: prijavljivanje kompanijama klasičnim putem danas deluje potpuno beskorisno — osim uz nečiju preporuku iznutra.

Oros svoja zapažanja sam ocenjuje kao anegdote, ne podatke. Ima smisla pratiti šta čovek objavljuje, makar to bile i samo anegdote.