IT Industrija
🔥 Najčitanije
🔥 Najčitanije
Tokom karijere duge dve decenije, Ivanka je bila prva žena na čelu regionalnih kancelarija jedne od najvećih japanskih tehnoloških kompanija, Olympus, da bi pre povratka privatnom sektoru, iskusila i rad u državnoj službi.
Međunarodni dan žena jedan je od povoda za objavljivanje intervjua sa uspešnom menadžerkom u domaćem ITu, Ivankom Milenković, čija kompanija je jedna od retkih koja može u ovom sektoru da se pohvali sa većim brojem žena od muškaraca u timu.
Tokom karijere duge dve decenije, Ivanka je bila prva žena na čelu regionalnih kancelarija jedne od najvećih japanskih tehnoloških kompanija, Olympus, da bi pre povratka privatnom sektoru, iskusila i rad u državnoj službi.
Sa Ivankom smo razgovarali o njenim počecima, raznovrsnih iskustvima, rastu i razvoju mlade osobe u vremenu rapidnih promena tržišta rada.
Ivanka je studirala ETF, smer Elektronika i telekomunikacije, da bi nakon završetka studija svoje prvo radno iskustvo stekla kao stažistkinja u tadašnjem gigantu, kompaniji Pupin Telekom. Iz Pupina je otišla ubrzo, jer je uvidela, kako kaže, da nadležni brinu o monetarnim dobicima, a najmanje o samim zaposlenima.
Prelaskom u Beogradelektro, veletrgovini uređaja za elektroenergetiku, elektroniku i telekomunikacije pronašla je bolje uslove za razvoj i tu ostaje osam godina.
Od početnika sam, radom i predanošću profesionalno napredovala i ubrzo postala Direktork direkcije za telekomunikacije. Bila sam jako mlada i za kratko vreme sam se u potpuno muškoj sredini nametnula svojom željom da stvari ubrzam i menjam na bolje.
Moje kolege sa fakulteta nisu podržale moj odlazak u potpuno drugu poslovnu sferu od one za koju sam se školovala – u trgovinu; smatrali su da zanemarujem svoje znanje i veštine i da trgovinu može da radi bilo ko.
Ja na to volim da kažem da ja mogu da radim i posao ekonomiste, a ekonomisti teže mogu da rade i posao inženjera.
Nakon promena koje su nastupile 2000-ih, Ivanka odlučuje da pronađe novi izazov i prijavljuje se na oglas putem koga se tražio regionalni direktor za multinacionalnu kompaniju — kako oglas nije bio javan, tek kasnije saznaje da je u pitanju čuvena japanska kompanija Olympus.
Headhunting agencija je slala dva kandidata u evropsku centralu Olympusa. Ja sam im najviše profesionalno odgovarala, ali su morali da pošalju tri kandidata, jer sam žena. U konkursu nije bilo jasno precizirano da na poziciji treba da bude muškarac, ali su Japanci očekivali da će biti.
U tom trenutku imam trideset i tri godine, a opet, potpuno zadovoljavam sve kriterijume — tako postajem prva žena u istoriji Olympusa koja je bila direktorka neke njihove ćerke firme.
Tada počinje da postavlja firmu od nule — pre svega u oblasti endoskopije, gde Olympus postavlja visoke standarde kvaliteta.
Pokretanje regionalne kancelarije je podrazumevalo i pronalaženje poslovnog prostora, pisanje memoranduma, kupovinu kancelarijske opreme, sve zarad osvajanja tržišta od nule.
Mlad si, puno toga ne znaš. Zapravo, nisi ni svestan koliko ne znaš, ali imaš želju i guraš. Imala sam veliku pomoć kolega iz regiona koji su bili tu da asistiraju pri pokretanju kancelarije i predstavništva.
Dobra stvar je da je uvek lako prodavati ono što je kvalitetno i ono što je brend.
Jedna od lepota rada u Olympusu koju sam ubrzo otkrila ticala se same kulture i vrednosti koje su zastupljene u japanskom društvu. Postoji strožija hijerarhija, ali su zbog izuzetno jakog centra u Evropi dozvoljavali prilagođavanje.
Pored vođenja srpske kancelarije, Ivanka je bila odgovorna i za predstavništva u Crnoj Gori i Makedoniji, što je imalo svoje izazove — svaka od ovih zemalja ima sopstvene modele poslovanja i različite načine postizanja ciljeva.
Jedan od primera posebno je ostao u pamćenju, ne zbog Olympusovih aparata, već sprečavanja saobraćajnih nezgoda.
Tadašnji direktor Olympusa, Majkl Vudford, je putovao brodom po crnogorskom primorju i tokom boravka u Perastu uočio da na jednom kritičnom delu puta ne postoje znakovi za zaustavljanje i skretanje. Odmah mi je poslao mejl sa analizom problema i zamolio me je da se angažujem da ga rešimo, pošto Ministartstvo Crne Gore njemu nije odgovorilo .
Majkl je, inače, pre toga dobio odlikovanje od britanske kraljice za podizanje sigurnosti na putevima. Olympusova vozila i prodavci su u tom smislu bili zaštićeni. Čak smo imali i posebne mreže za vezivanje opreme tokom prenosa, kako ne bi došlo do povreda tokom sudara.
Šta ću, nazovem našeg distributera u Crnoj Gori, koji je imao kontakte i znao kako da dođe do određenih ljudi u tamošnjoj vlasti. Preko njega sam stigla do Direkcije za puteve. Otputovala sam u Crnu Goru da se lično sretnem sa njima i uspeli smo da rešimo problem.
Ekipa je kasnije dobila zasluge, a i sami su bili zadovoljni što smo tako nešto lepo učinili za zajednicu. “Poenta priče je — u Crnoj Gori možeš učiniti i najneverovatniju stvar ako znaš pravu osobu”, sa osmehom komentariše Ivanka.
I pored sveprisutne korupcije, Ivanka je tokom vođenja poslova u Srbiji, ipak, uočila da je u poređenju sa makedonskim i crnogorskim, srpsko tržište “najpoštenije”.
Mislim da se ovde rad isplati, ako si ozbiljan u onome što radiš.
U malim sredinama se dešavalo da prođe neko ko ne treba, ali – kvalitet nadje put – ako imaš prave ljude na terenu i proizvod koji vredi, nema korupcije koja može da te zaustavi.
U toku poslednje dve godine u japanskom gigantu, Ivankina zaduženja bivaju proširena i na Sloveniju.
Ovo iskustvo je bilo interesantno jer se suočila sa vođenjem centra u bogatijoj državi od onih koje je do tada vodila — ovde su vrhunski proizvodi, poput integrisanih operacionih sala pronašli svoje kupce, što na srpskom, makedonskom i crnogorskom tržištu nije bio slučaj.
Pre četiri godine, Olympus je potresao jedan od najvećih i najdužih finansijskih skandala u istoriji korporativnog Japana, a Majkl Vudford (čovek koji je postavljao znakove pored puta u Crnog Gori) našao se u njegovom centru, jer je razotkrio mutne radnje u sedištu firme.
Kompanija je nakon ovoga morala da smanjuje troškove, što je podrzumevalo gašenje predstavništava u manjim zemljama — tako je i Ivanka nakon jedanaest godina napustila Olympus.
Bilo je teško, posebno jer sam toliko godina provela u jednoj kompaniji. Vezeš se za ljude, proizvode i kompaniju.
Možda je jedanaest godina ipak predugo — posebno jer sam na poziciju došla mlada i sazrevala i menadžerski i ljudski.
Nakon neradog kraja saradnje sa Olympusom, Ivanka biva odvučena na potpuno drugu stranu — dobija posao kao pomoćnica generalnog direktora IT odeljenja na Carini.
Najveća promena za mene je bila ta što nikada nisam imala toliki tim — to je stopedeset ljudi po celoj Srbiji. Za veliki broj njih se ne zna zbog čega su tu i šta je njihov posao; prosek godina je visok, a tehnologija koju koriste u poslu zastarela.
I pored svega toga, suprotno mišljenju većine o državnom sektoru, rad ovde ipak nije bio loš. Ima divnih i savesnih ljudi koji, u skladu sa mogućnostima, rade vrhunski posao.
I pored sporih sistema i starih tehnologija, Ivankin tim uspeva da implementira nekoliko noviteta, uključujući i bespapirno podnošenje deklaracija.
Zanimljiva perspektiva koju je Ivanka tokom rada ovde dobila odnosi se na pitanje koje bi trebalo da zabrine IT departmane u državnim službama: pored velikog broja firmi koje nude odlične uslove za rad, zašto bi se neko odlučio za rad u državnoj službi?
Kompromisi su u pitanju, i na to se opredeljuje najviše žena IT stručnjaka. To su žene koje su izabrale fiksno radno vreme, da mogu da rađaju decu, dakle, da izgrade privatni i poslovni život.
Svakako, i muškarci biraju ovaj put, spremni su na nižu platu, zarad sigurnosti državnog posla. Bar je do skoro bio siguran…
Nakon godinu dana rada u Carini, Ivanka dobija poziv od svog školskog druga, tada suvlasnika švedske IT kompanije Verisec, da vodi operacije u beogradskom odeljenju, Verisec Labs. Od marta prošle godine, Ivanka “vodi računa o programerima”, a zanimljiva je činjenica da je Verisec jedna od retkih IT kompanija u Srbiji koja u svojim redovima ima više programerki nego programera.
Radim sve sem programiranja, čak sam i testirala softver.
Moj posao uključuje brigu o zaposlenima, o developerima i testerima. Suština je da oni nemaju bilo kakvu brigu sem svog osnovnog posla.
Imam dvadeset i jednu godinu staža i ovo je, možda, najlepši deo moje karijere. Radim sa obrazovanim mladim ljudima i radujem se svakom danu na poslu.
Objavio/la članak.
utorak, 8. Mart, 2016.
Marina
sreda, 9. Mart, 2016.
Duboki naklon koleginici. Uzgred, svesna sam da je korektno što pišete o ženama u IT sektoru ali ne vidim razlog da se iste posmatraju kao nekakvo "čudo". Ima nas više nego što možete da zamislite. Ja sam u "struci" od 1986. i nikada nisam imala problem zbog toga što sam žena u struci koja je "muška". Ivanka i ja delimo jednu veoma bitnu zajedničku osobinu - volimo posao koji radimo.