Kao i mnogim drugim organizacijama, živa okupljanja su Heapspace-u žila kucavica. I prošle i ove godine odlučili smo se da Heapcon svedemo na najmanju moguću meru: i predavači i publika su iz Srbije, a broj mesta smo ograničili tako da smanjimo kontakt među delegatima. Samu misao organizovanja konferencije smo smatrali neverovatnim poduhvatom, jer se treba “naterati” da se prilagodimo okolnostima, a ne da zbog njih odustanemo. 2020-e smo bili jedini, a već ove godine okruženi smo sa nekoliko srodnih organizacija koje su se upustile u istu avanturu i zbog toga nam je neizmerno drago.
Kako je briga oko epidemijske situacije i manevrisanje propisima, strahom i moralnim odlukama oko istih izbila na prvo mesto svim organizatorima, zanima me kako ste poneli u svemu tome. Kako ste pomirili svest da moramo da se okupljamo sa svešću da moramo i da se pazimo? Kakvu ulogu u tome igraju “kovid propusnice” i da li je OK da to bude primarni kriterijum toga da li je neko dobrodošao?
Hipkon Lajt 2 pravimo. 15.10. u Dorćol Platz-u, jedva čekamo da vas tamo vidimo.