Ukoliko vam neko iz okruženja, možda neko od kolega sa posla, ima problema sa mentalnim zdravljem, probajte to da posmatrate kao zdravstveni problem.
Možda već razmišljate tako, ali mi se čini da su u balkanskom kulturnom kontekstu mentalne tegobe često poistovećivane sa slabošću, invalidnošću, da su sramota ili štagod. Verujem da je za sve nas zajedno bolje da kažemo nisu.
Nećete reći nekome ko ima grip ili ne daj bože rak, hej, samo se malo stegni i proći će.
Bolest je bolest. Bolesti se leče. Ponekad lakše ponekad teško.
Ako mentalne tegobe ne smatramo bolestima, ljudima oko nas može biti još teže da ozdrave.
A imati ih nije lako. Kao neko ko je imao susreta sa depresijom, i ogromnu sreću da radim sa profesionalcima koji su mi pomogli i učinili život 100x lepšim, mogu da posvedočim. Nije lako, ali i može da se sredi. Jedino što žalim je što nisam potražio tu pomoć ranije.
Pozdrav svim prijateljima, koleginicama i kolegama kojima je teško — ako niste već, potražite nekoga s kime možete da podelite to što vam je teško i potražite stručnu pomoć — lekara, kao što biste za bolest.
I pozdrav dragom Miloju Sekuliću čiji prerani odlazak me je podstakao da podelim ovo razmišljanje. Kada smo se poslednji put videli i kada sam mu tražio pomoć oko stvari koja me je jako mučila, dao mi je veoma korisne savete i veoma me je smirio. Nadam se da ću biti u prilici da tu njegovu baklju prenosim i drugima.
Apsolutno se slažem i nadam se da će se to kod nas sve više menjati.
Takođe, bez obzira da li neko ima mentalnu bolest ili ne, verujem da svi moramo kontinuirano da radimo na svom mentalnom zdravlju, ali se i to stigmatizuje, pa ljudi koji kažu da idu kod psihologa često se smatraju ludim/slabim/itd.
Neregistrovani korisnici mogu videti samo jedan komentar — registracija je besplatna i može da traje i samo 10s putem Linkedina. Na ovom postu su još učestvovali: