Iz članka:
Iako se poslovanje samog preduzeća u Srbiji uglavnom nastavlja u nepromenjenom obliku, ne treba zaboraviti poresku stranu priče. Ako se neko preseli u drugu državu to ne znači da će Srbija dići ruke od njega kao i dalje potencijalnog rezidenta, zbog njegovog doprinosa budžetu.
„Onog trenutka kada država digne ruke od njega i ne priznaje ga više kao svog rezidenta, gubi ga kao poreskog obveznika. Kada se odseli u drugu državu, prva stvar koja će se postaviti kao pitanje biće da li su ispunjeni uslovi da ta osoba više nije rezident Republike Srbije – da li je više od 183 dana van zemlje, a ako jeste, to je više od polovine godine i time će se smatrati da je ispunjen jedan od uslova“, objašnjava poreski savetnik Miroslav Rajlić.
Međutim, kako kaže, ako je on više od 183 dana van zemlje, a ima i dalje domaće prebivalište, neće se tako lako dokazati da nije rezident.
Prema njegovim rečima, u konkretnom slučaju bi se to odvijalo tako što bi država Srbija konsultovala Ugovor o dvostrukom oporezivanju i pogledala koje je kriterijume potpisala sa zemljom u koju je čovek otišao kao fizičko lice, i onda bi utvrđivala na osnovu tih nekoliko kriterijuma da li ima elemenata da ga i dalje tretira kao rezidenta.
Kako kaže, u konkretnom slučaju bi se uvek utvrđivalo šta se dešava. Ako je to lice po konačnoj proceni postalo rezident neke druge zemlje, da Srbija nema na osnovu čega da se pozove da dalje treba u njoj da plaća porez kao fizičko lice, onda bi ono u potpunosti prihvatilo poresko zakonodavstvo nove zemlje.