Ako nemamo patern dopisivanja zvukom mislim da veoma jeste. Ako odjednom dobijem zvučnu poruku nemam vremena da pauziram sve što radim da bi je odslušao. Da li je samo do mene?
Meni je jedina situacija kada ih tolerišem razmena informacija sa kolegama kada smo u gužvi/pokretu, a neko od nas nije u prilici za poziv. U svim ostalim situacijama mi ekstremno idu na živce, pre svega jer su veoma nepraktične - zahtevaju da obezbedim posebne uslove da bi ih preslusala (ako nemam pri ruci slušalice, moram da se sklonim negde gde je tiho i gde imam privatnost) iako zvuči trivijalno ili razmaženo stvarno je u pitanju jedna od stvari koja mi troši nepotreban mentalni bandwidth.
Inače ne znam da li bih rekla da je slanje glasovnih poruka nepristojno, ali definitivno jeste sebično. :)
Neregistrovani korisnici mogu videti samo jedan komentar — registracija je besplatna i može da traje i samo 10s putem Linkedina. Na ovom postu su još učestvovali: